ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI
Piše: Elvis Hadžić
Baštu mog djeda Mehmeda svakog proljeća je krasila tulipanima ispisana riječ TITO. TITO je cvjetao odmah pored kapije, na uredno dreniranom komadu zemlje koju je Mehmed zakupio od sopstvene avlije iste godine kada je otišao u penziju. Dedo je lukovice crvene lale brižljivo zabadao svakog novembra u isto mjesto, a onda bi s početka aprila, kao mađioničar oko svog cilindra, obilazio oko propupalih cvjetova i divio se magiji. Mojoj majki Hatidži, inače veoma religioznoj i bogobojaznoj ženi, TITO u bašti nije smetao ni najmanje, bože sačuvaj. Hatidža je imala svoju magiju: umotani Kur'an u finu mekanu čoju koju je s akšamom odmotavala usporenim pokretima šaputajući "euzubillah" sebi u bradu.
Dani i konaci kod djeda i majke sijele i danas u budžaku moje duše, sa svim svojim mirisima i umilnim bojama. Sevdah je tu opijen tihim, svakodnevnim i običnim merakom življenja. Njihova starinska kuća ispucale irofe i avlija išarana raznolikim voćkama i cvjećem, bili su sigurno ostrvo moga djetinjstva i zamak u kojem su se, osim sušenog mesa i marksističke literature na tavanu, krile mnoge neskrivene tajne. Sve što mi danas liči na bajku bilo je nekada jednostavno zašuškano u posteljinu sa "baklavom" i omeđano živom ogradom koju je dedo redovno potkresivao.
Njihov trošni kućerak se nekako nevoljko naginjao na stub verande i kao kakav tersili đuturum odoljevao je kijametu. Veranda, našminkana saksijama petunija i begonija, a zadjevena ponjavama i jastucima punjenim slamom, ljeti je služila kao glavno mjesto prebivališta. Tu se izjutra izlazilo pušiti a u kasne podnevne sate se kahvenisalo. Ljudi koji su prolazili mahalom, komšije i poznanici, zastajali bi na kapiji da se tako, vazdušnim putem, ispitaju sa ukućanima za zdravlje i razmjene vijesti iz čaršije. Dedo i majka bi tada saznavali ko se ženi i razvodi, ko je hasta a ko se već preselio na ahiret. Takve konverzacije je često svojim otegnutim zijevanjem ometao Lesi, avlijaner neodređene pasmine, koji je vazda bahuljao po mahali, pitom ali potpuno nezainteresovan za ljude. Na skalinama verande Lesi je imao svoje mjesto, umotanu dekicu i tanjirić, iz kojeg je mezio ono šta se toga dana i u kući jelo. Obavezno bi se pojavljivao odnekud kad god bi se zasjelo na verandu, uložio malo energije da se smjesti u svoje gnijezdo, i reagovao bi samo da se protegne ili zareži ako ga neko gleda dok jede. Bio je to neobičan pas, onako ćutljiv, sam za sebe i o sebi, kao da je s godinama poprimio ćud mog djeda Mehmeda. Čudno, naši psi su uglavnom dobijali američka imena, kao da je to nešto sasvim normalno, pa upravo zbog tog Lesija nisam ni pomišljao da je onaj holivudski ustvari bio - ženka. Za razliku od onog holivudskog, naš Lesi je, po starom avlijanerskom običaju, jednog dana otišao od kuće i nikad se više nije vratio.
Osnovnu školu sam pohađao u podnevnoj smjeni, pa me je mati godinama vodila sa sobom majki i djedu prije posla. Kao i svako dijete, mrzio sam rano ustajati, ali sama pomisao na vruće kifle kod Baumgartnera i osjećaj da ih već preživam po ustima, onako slane i rumene, razbuđivala me je i dizala iz kreveta. Kada uđem kod majke u kuću, ona je već na nogama, ustala da potpali vatru u furuni, lagano mašicama barka užareni ćumur i pripaljuje njime "Moravu". Posteljina me je spremljena čekala na minderluku pod prozorom, pa sam s vrata uranjao u nju, da produžim san i ugrijem se dok memljivi zidovi ne poprime toplotu. Na toj peći se vazda kuhalo i pekla pita, a često otkuhavao i bijeli veš, te se ljeti, s porastom temperature, prebacivala u mutvak a zimi se opet vraćala u kuću. Šporet i njegov krivudavi limeni sulnar Hatidža je pazila i održavala poput kakvog svetog relikvija; bila je to sprava koja je održala na životu mnoga gladna usta i nejaka tijela.
Dok je majka Hatidža po vas dan rominjala po kući, djed Mehmed je provodio dane u bašti i oko kuće. Držao je pčele i košnice, pa je s tim pčelama više zborio, činilo se, nego sa ostatkom svijeta. Uzimao bi svoju pokretnu štokrlju i zasjedao pored svake košnice a onda otklanjao trutove, uljeze, što su se šunjali i gurkali sa pčelama oko ulaznog otvora. Tako je obilazio jednu po jednu kućicu i svakoj poklanjao istu pažnju i strpljenje. Sa pčela bi prelazio u prednji dio avlije, kalemio voćke, kupio sa zemlje prezrele kajsije i kruške, i nadgledao grožđe. Nama, djeci, nije bilo dozvoljeno da se pentramo po stablima, pa smo te akcije izvodili samo onda kada bi dedo zaglavio u čikvini ili na dominama u "Penzionerima". Isto je bilo i sa cvijećem- niko nije smio da darne u bašču. Ako bi koja od kćeri iskala struk cvijeća ili grančicu behara, djed bi zalazio sa makazama u tu džunglu šarenila i mirisa, pokazujući rukom da se ostane po strani, a onda birao stabljike i grane kao da mu biljke same govore kada su spremne da urone u vodu. Tako bi moj dedo boravio u svojoj pedantno organizovanoj divljini od ranog jutra do dnevnika.
Obožavao sam konake kod djeda i majke. Bile su to noći zakopčane misterioznom tišinom i nekim neobjašnjivim rahatlukom. Uveče, desetak minuta prije dnevnika, dedo bi odlazio pod avlijsku česmu i prao ruke do iza vrata, umivao se, mokrim rukama nespretno vraćao naočare na prćasti nos, pa u kuću. Na hastalu pred televizorom bi ga već čekala spremna meza, čokanj i flašica rakije kraj fotelje. Onda počinje dnevnik. Hatidža sjedi na minderluku i plete i kao indijanski vrač gospodari tišinom. Mehmed šuti sebi, Hatidža sebi. Nakon nekog vremena dedo othukne "jah," onako, samo za sebe, a Hatidža baci oko na dnevnik, promrmlja "tobe ja rabbi," i vrati se svome pletivu. Hatidžinu pažnju sa pletiva jedino bi skretao film ili serija poslije dnevnika. Majka Hatidža, kao mnoge bosanske žene odrasle za vakta ondašnje Kraljevine, imala je od škole jedino mejtef, što joj je bilo dovoljno da uči Kur'an. Naše pismo je savladala tek pojavom televizije, prevodeći sama sebi titlove stranih filmova i serija. Štampana slova su Hatidži svakako bila poznata, ali zbog sirotinje i nebrige društva nikada dovoljno uvježbana. Tako su američki filmovi i njemačke serije naučile moju majku čitati. Spuštala bi malo svoje debele naučare i hvatala slova što su jurcala po ekranu. Sricala je s mukom, često ne stižući dovršiti rečenicu, ali dovoljno brzo da uhvati misao i spoji je sa pokretnom slikom. Kada joj nešto bitno promakne, upitala bi: "Šta reče ovaj, Meho?" Mehmed bi je onda pogurao sa dvije proste rečenice, na šta bi Hatidža komentarisala: "Jah, šejtana, neće ovo na dobro...", pa opet spuštala glavu na svoje igle i namotavala vunu na kabasti kažiprst.
Ove njihove sjedeljke pred televizorom ponavljali su se svake večeri kao po receptu. Televizijski program bi se mijenjao, ali bi večernja šema ostajala ista. Djed Mehmed je uvijek prvi ustajao od hastala i šutke odlazio u spavaću sobu. Hatidža bi onda sklanjala djedovu mezu i rakiju, uzimala abdest i klanjala jaciju. Sve što je radila, radila je smirenim i odmjerenim pokretima, kao da je sva mudrost življenja baš u toj usporenosti. Tako je i klanjala. Privlačila je otvorene šake prema licu kao da se umiva otežalom havom, polako se spuštala na sedždu, dugo zadržavala pognuta ka zemlji, sagibala se i šaptala sebi u njedra, otpuhivala čas na jednu čas na drugu stranu, dizala se tromo, a onda sve opet ponavljala. Na kraju bi držala dlanove ispred zatvorenih očiju i govorila nešto direktno u njih, jedva razmičući izrezbarene usne, umila se vazduhom, i glasno bi završila: "Allahu ekber!"
Hatidžini rituali u meni su razbuktavali maštu i budili ljubopitljivost. Jednom sam je pitao zašto to radi, čemu joj služi to klanjanje, a majka je, iako neškolovana žena, uvijek imala kratke ali duboke i misaone odgovore. "Da mi duša bude rahat kada umrem," rekla je. "I svi moramo umrijeti?" pitao sam. "Jašta radi!" "A što to?" "Pa đe bi nam kraj bio da ne umiremo..." odgovorila je. "A duša?" pitao sam. "Duša živi." "A gdje duša živi kad se umre?" "Kako čija, sine, kako čija..." odgovorila je i zauvijek mi ostavila upitnik poviš tjemena.
Majka je imala dosta prijateljica. Uglavnom su to bile žene iz mahale s kojim se redovito obilazilo i kahvenisalo. Ipak, njena najbolja prijateljica bila je majka Desa, kako smo je mi, djeca, od mila zvali. Majka Desa se sprijateljila sa Hatidžom nekada davno, na čaršijskoj pijaci. Dolazila je na pazarne dane i donosila sir i kajmak. Njihovo prijateljstvo je uzelo maha kada je Desi umro muž pa je Hatidža redovno učila za pokojnika. Od tada je Desa s pijace svraćala do majke i sama joj donosila sir i kajmak. Sjedile bi dugo na verandi, pijuckale kafu i razmjenjivale pletivo i vezove za gobleme. Pričale su o svakodnevnim brigama, ali uvijek o sopstvenim; tuđe ih muke nisu zanimale. Na bajram bi Desa donosila jednostavno upakovanu hediju u kojoj je vazda bio jedan peškir, kutija keksa "Linđo" i čarape za djeda. A na uskrs, Hatidža bi zamijenila maramu sa minivalom, dimije sa haljinom, sjela u autobus, pa zapucala svojoj Desi na selo. Njihovo prijateljstvo biješe tako protkano ljubavlju da smo i mi, djeca, školske raspuste provodili kod majke Dese. Tu sam prvi put vidio kako se muze krava, kako se pravi sir i kako se šišaju ovce. Za moje škrte haustorske navike Desino selo je bilo pravi mali raj na zemlji.
Majka Desa je bila prosta i religiozna žena, baš kao i moja Hatidža. Po svemu su bile drugačije, ali po svojoj dobroćudnosti i usporenim pokretima neodoljivo su podsjećale jedna na drugu, kao da su sestre. Tek mnogo godina poslije, pred rat, kada su se vjerske navike počele isticati kao različitosti, sjetio sam se da je u Dese na zidu visio krst a kod Hatidže džamija u Mekki. Nekada mi je to izgledalo sasvim normalno i neupitno, jer je u obje kuće Titova slika bila okačena nasuprot ulaznih vrata. Moja djetinja pamet je u Titovom osmjehu bezbeli vidjela sve što se trebalo znati. I eto sada, u snu, uhvatim se često kako brišem prašinu sa tih okvira...
No comments:
Post a Comment