Piše: Elvis Hadžić
U Salt Lake Cityju praznična atmosfera. Grad je okićen. Osušeno drveće se grije obgrljenim sijalicama. Kuće i dvorišta svjetlucaju u bojama. Njišu se napuhani Snješkobijelići i Djeda Mrazevi na hladnom vjetru. U avlijama se nerjetko vidi čitava biblijska priča kao na lutkarskoj pozornici. Po molovima, shopovima i prodajnim centrima božićna muzika. Sve dekorisano i svi se, uglavnom, smiju. Ovaj mjesec većini posluži da malo odahne. Restorani rade u svim mogućim smjenama. Čak i beskućnici pokusaju vruće čorbe. U kinima invazija novih filmova, po kućama klasična romantično-bajkovita ostvarenja. Odriješe se kese i kesice. Posjeti se familija. Ljudi se trude biti bolji ljudi. I troše, naravno. Ubrizga se malo adrenalina u američki ekonomski i kulturni sistem. Jedna dobra infuzija u žilu kucavicu.
Čitam, u Hrvatskoj kukuriču pjetlovi a u Bosni zapomažu kukavice. Dodik započeo ofanzivu, Zlatko je slučajno tu, Komšo u prolazu, Tihi smušen, a Čova misli da je Čola... Na Balkanu i dalje preskače ploča, narod se još uvijek drogira šupljom pričom.
A na Zapadu ništa novo. Obama je najbolji dokaz da nije uopšte važno ko sjedi na čelu ove države- svi pušu u istu frulu. Praznično raspoloženje. NBA napokon kreće. Dogovorili se. Kad je lova u pitanju nađe se zajednički jezik. Samo je kod nas svaki zajednički jezik- strani jezik. Kod nas svaki čoban ima frulu.
Kad sam došao u Ameriku mislio sam da je život uvijek negdje drugdje, a sad vidim da je je upravo tamo gdje sam ja, i da drukčije ne može biti. To je činjenica kojoj se svako iole logičan mora pokoriti, prije ili kasnije... Ili se adaptiraj ili izumri... Ili se seli, ako možeš. Ipak, svako svoj život sa sobom nosi, gdje god bio, kao sjenku koju vučemo za sobom do groba. Kontam, ako nije slučajno što sam se rodio u Bosni onda neće biti slučajno ni da umrem u Americi. Ako je slučajnost i jedno i drugo onda je svejedno ionako. Ne trebaš im čim su te otjerali. I ne rade ništa na tome da te vrate. Ne, oni i ono malo pametnih tjeraju da odu... Umoran sam od Bosne. Depresivni fragmenti političke i ekonomske Bosne i Hercegovine postaju sve morbidniji i crnji u mojoj svijesti. Tolike godine su prošle, a još uvijek isti ljudi masturbiraju mase. Ne mogu da vjerujem.
U Americi ti barem stave mrkvu ispred nosa, kao magarcu, pa ideš nečemu, služiš sistemu... Onda i magarac malo odmori, pojede onu mrkvu...
I tako, "Jingle Bells" me svake godine pošteno izludi, uhvatim se kako je pjevušim na putu kući, pa se sam sebi bahato nasmijem. Biće da se navikavam na američke klišée i šarenolike kičeve, iako me petarde i vatromet dobro izdrmaju svakog jula- zvižde kao granate, pa sve gledam kakav jarak da zalegnem. I one male petarde zuje kao meci...
Čitam, i Kusturica baca petarde, sve pucketa po Genocidnoj Srpskoj... A Angelina Jolie priča ono što je, po zdravom razumu, trebao ispričati Emir Kusturica.
Ilustracija Enes Čelosmanović
Kad pogledam oko sebe osjetim da je Salt Lake City sve više u meni. Ljeti priroda i jezera, zimi snijeg i planine. I nema zime. Sundance je postao veliki filmski festival. Utah Jazz ima opet solidan tim. Igra se i evropski fudbal. Real Salt Lake već ima jednu šampionsku titulu. Iza škola i sportskih centara Meksikanci, Bosanci i Ameri svih uzrasta trče za loptom. Kao nekada Sarajevo, zimska olimpijada je učinila ovaj grad malo većim gradom. Pretpostavljam, adaptiram se. Prepuštam se instiktu za opstankom. Ovaj put to radim svjesno, niko me ne tjera. Usput, željno očekujem prinovu u svojoj porodici, i nadam se da mi sin neće ići u rat za nečiju ćar i korist kao što sam morao ja, moj otac, njegov otac, otac njegovog oca, i svi očevi naših očeva. Neko mora prekinuti taj začarani krug uklete karme... Da ohanemo, akobogda, malo i mi, uz "Jingle Bells" i vatromet... umjesto pokvarene ploče i zvižduka granata.
No comments:
Post a Comment