DON KIHOT I SANCO PANSA

http://balkan24.com/kolumneindex/sa-distance-izbliza/3183-don-kihot-i-sano-pa... Srijeda, 02 Veljača 2011 13:02 1 (tekst inspirisan najpoznatijim bosanskim odmetnicima) Piše: Elvis Hadžić Tonchy Neki ga zovu kontroverznim genijem, neki izdajicom, neki hinjom i lešinarom, u crkvi ga zovu Nemanjom, na filmu je Emir, a na ulici ga zovu Kusta. Neki ga uopšte ne zovu- on sam dođe. Dođe Emir, ili Nemanja, u Višegrad, popne se na onu istu ćupriju koju je legendarni Murat 1992. prijetio da digne u zrak (baš kao sporedni karakter u Andrićevom romanu), pa udahnu duboko i Emir i Nemanja i vele sebi i drugima: "Ah, razlike- drastične!" A Drina dole ispod huči, između dvije obale... Naravno, Emir je respektabilna ličnost jednog dijela Bosne i Hercegovine, dijela kojeg je podržavao i intelektualno i spiritualno, pa je tamo vazda dobrodošao. Onaj drugi dio se i ne pita vazda, zauzet je svojim bezumljem, pa samo gleda i cvokoće dok im se fabrike privatizuju, prisvaja imovina i poništava identitet. U onom entitetu gdje je Kusturica rado viđen i ratni zločinci se dočekuju sa cvijećem i zagrljajem. Tu se pravi država mimo države, a djeci se poturaju fikcije umjesto činjenica. A Emir Kusturica je majstor fikcije. Kao takav, odavno fiktivan i samom sebi, na prostoru gdje razum već 20 godina nema mjesta- on ima posebno mjesto i maestro je svoj na svojemu. Izgradiće Emir, veli, sebi još jedan grad. Ovaj put od kamena. Naravno, ne svojim novcem, ali svojim širokogrudim trudom i uskogrudnom inicijativom. Napraviće Emir Andrićev Višegrad da bi mogao snimiti film o kojem se priča još od prije rata. Sve uz financijsku pomoć i političku podršku časnog entiteta. I fino to zvuči, humano i kosmopolitski. Čovjek bi rekao neka nam umjetnik oboji sivilo, neka nam bar neko stvara ljepšu i svjetliju budućnost. Kada mu se ne bi znala pozadina... A Emirova pozadina, osim što na njoj sjedi i njome razmišlja, je tako očigledno samoljubiva da se čak i ona stolica pod njim sramoti njegovog licemjerja. Ovdje Nemanjin hedonizam i oportunizam dolaze do pravog izražaja. Emir bi ustvari da ispravi krivu Drinu. On bi nekako, da može, najradije pomjerio Drinu do Knina, pa tamo napravio ćupriju i kamengrad. On bi najradije da se nikad nije ni zvao Emir. E jebiga, Nemanja: ne more! Kako ne da logika tako ni historija. Isto kao što je fakt da je Nemanja Emir tako je i fakt da je Drina bila granica od vijek vijekova, linija po kojoj se podjelilo Rimsko carstvo još u 4. vijeku, mnogo prije i Bosne i Srbije, mnogo prije Slavena. I to je tako. Istočno od Drine je "ono tamo", a zapadno od nje je "ovo ‘vamo". Sve drugo je čista špekulacija. Ko je tu došao, kako i zašto, ko primio koju religiju i zbog čega, ko je kome jebo mater- totalno je nebitno. Jer, nepošteno je o tome uopšte i razmišljati! Prelazili su je mnogi i tamo i ovamo, i usput silovali, palili, pljačkali i prisvajali. A Drina i dalje krivuda. Ne tiče je se, samo (h)uči. No, tiče se Andrića. Pa samim tim i Kuste. Nemanja bi htio da bude kao Andrić. To je to. To je glavni mehanizam njegovih unutarnjih pobuda. Ivo je dobio Nobelovu nagradu, pa možda i Nemanja dobije oskara. Bilo bi to djelo, onako- silovito i moćno, emocionalno, uzvišeno i brutalno, kao što je i sama Bosna... Pretpostavljam da su dvije scene iz Andrićeve "Ćuprije" posebna motivacija Kusturici da napravi istoimeni film. Prva je ona sa početka romana, kada majka trči za svojim sinom kojeg odvode Osmanlije na konju, u sepetu, kao vreću krompira, otimaju joj dijete da bi ga obrazovali i navukli na svoje, i uz to ide sva muka i tragedija ovog čina. Andrić je događaj tako slikovito opisao da svakom ko pročita poglavlje jednom- pamti ga za čitav život. Druga, još slikovitija scena, je drama za sebe. Naime, radi se o Ciganima-poturicama koji po naredbi Turaka nabijaju Vlaha na kolac. Njima je to zanat, uredno izučen, pa je pravovjerno opisana čitava operacija, od ulaska među noge, pažljivog izbjegavanja vitalnih organa, do samog izlaska kolca u vrhu kičme i laganoj smrti na vrućem suncu... Da se čovjek fakat naježi. I stisne guzove. Oskar zagarantovan! E sad, Andrić naravno nije živio u doba Turaka, ali je garant istraživao, pa ne dovodim ni u kakvu sumnju sadističko iživljavanje Osmanlija. U to vrijeme ni krišćani nisu bili bolji. Svi znamo šta je radila inkvizicija i na čemu su Turci učili zanat. Elem, čitava stvar je mnogo komplikovanija. Mi smo u komunizmu imali "Na Drini ćupriju" za obaveznu ljetnu lektiru još u osnovnoj školi! Da, da... još u osnovnoj školi smo morali čitati kako Turci otimaju djecu i nabijaju ljude na kolac! Zar to nije mimo svake pameti? Imaš 13 godina, tek upoznaješ erekciju i sva njena čuda, a onda sjedneš i razmišljaš o estetici nabijanja čovjeka na kolac. A sutra te u školi pitaju: Šta je Andrić ovim djelom htio da kaže? Da stvar bude gora, čak su nas vodili i u kino, organizovano, uhvatimo se za rukice, dvoje po dvoje, i svi lijepo idemo taj dan umjesto školske nastave da gledamo "Banović Strahinju", gdje je taj isti čin pozajmljen od Andrića i vizuelno dočaran. Usput, seks, golotinja, drogiranje Turaka i odrubljene glave na kolcu idu kao normalna stvar; ispred naših izbečenih očiju redaju se čuda da čudnije biti ne može! Balkan, do jaja... I od jaja na gore. A to ostavlja posljedice. Nije Andrić bio bolestan nego je naše društvo bilo bolesno. Šta se može očekivati od djece koja ovakve stvari čitaju, gledaju i analiziraju za ocjenu? I tu nije bilo vazda rasprave o tome zašto se u Andrićevim romanima često pominje da su i Vlasi i katolici i poturice bili nekada- Bosanci. Kakvo to! Kolac u šupak, glava na kolac... Pa ti kontaj ko je Srbin, ko Hrvat, a ko Turčin i poturica. E, tu je i Kusturica. Andrić mu je nabio takve komplekse da vjerovatno i dan-danas dvaput razmisli prije nego što sjedne, osjećajući još uvijek onaj bodež pradjedova među nogama. I zato je takav kakav je. Zato su mnogi takvi kakvi su. I zato će mnogi sutra biti onakvi kakvi smo jučer bili mi... Možda se Poturica stidi svog porijekla, ali svi znamo da se ne stidi Miloševićevih i Karadžićevih zlodijela. On te stvari i dalje vješto izbjegava. Kao oni tipovi što u usporenom pokretu izbjegavaju metak u "Matrixu". Ivo Andrića je opširna i kompleksna tema, i nema sumnje da je bio majstor svog zanata, veliki pisac, veliki mislilac, i pitanje je kako bi on reagovao na ovo što se čini Bosni zadnjih dvadeset godina. Čovjek je živio u drugačijem vremenu, drugačijem sistemu, i njegovi motivi su irelevantni u ovom dobu. E, to možda realnim ljudima, ali ne i Kusturici. Jer, da li je realan čovjek, umjetnik, koji u svom filmu fokusira bijelog goluba na topovskoj cijevi? A upravo je to jedan kadar iz njegovog propalog i patetičnog filma "Život je čudo". Ulaze tenkovi iz Srbije i idu na bosanske čaršije, a na topovskoj cijevi- čuči bijeli golub, i sâm, jadan, zbunjen šta on traži ovdje... Prije svega, da se razumijemo, bez obzira gdje i čiji tenkovi išli, bijeli golub nikako ne ide na tenk! Osim ako se radi o mirovnim protestima. No, ovdje se radi o ratu i takvim kadrovima bi jedino Gebels, kao poznati ljubitelj rodoljubivih filmova, skinuo kapu. Ali Kusta sebe i dalje smatra kosmopolitom... Emir bi filmom "Na Drini ćuprija" opravdao svoju odluku da bude "posrbica", a isto tako bi, navodno, cijelom svijetu dao do znanja da je etničko čišćenje bilo neminovna uspostava historijskog balansa i zaslužena karma primitivnih Bosanaca. I zato je Emir Nemanja Kusturica najveći Andrićev paradoks. Ipak, i nakon svega, Emir ne može bez Bosne i bez Sarajeva. Jer, da može, ne bi se više prihvatao ničega što ima pridjev bosanski. Ima jada i u Srbiji... Eto mu Kosovo, pa nek njihovu historiju raspetljava. Njegova kontroverza satkana je u metrima patetike. Napisao je i knjigu: "Smrt je neprovjerena glasina". Tu je i njegov vjerni pratilac Nele Karajlić. Sančo Pansa. Dobacuje neke pošalice na promociji. A Emiru bi poštenije bilo da piše o mokrogorskim međedima nego da, baš kao pravi mahalaš, ogovara Sarajlije i sarajevske mahale. I svoj cinizam dovodi do perfekcije. Kad je već digao ruke od nas, neka nas onda ostavi da sa brinemo o sebi. Da sami sebi fekališemo i pametujemo. Ne treba nam Kusturica, jer nije bio tu kad nam je najviše trebao... Onda, kada je fakat on trebao da nešto kaže, da on bude to mjerilo razuma, da baš on bude ta jebena ćuprija! Ali ne, on u "Podzemlju" glumi četnika, a par godina poslije ponaša se kao jedan. Pa dobro, htio je da bude pravi Srbin, pa neka uradi nešto, neka ukaže na socijalne nepravde i političke probleme Srbije. Neka ukaže na kriminal i zlo koje se uvuklo u pore tog društva. Neka bude Srbin kao što je Srđan Dragojević, koji je svojim "Ranama" svima nama na Balkanu ukazao na naše istinske rane. Neka bude Dragojević, ako ima muda. Ali ih nema, njemu su muda ostala na onom turskom kolcu. On je, jadan, Don Kihot sumnjivog morala, nezasitog ega i osebujne mašte. On dobro zna da više nigdje nije prispio, pa glumi stanovnika Svijeta, a žrtva je historijskih romana i fiktivnih dijela. Pravi Don Kihot. On živi u vjetrenjači koju je osvojio na prevaru. Odmetnik i od sebe i od drugih. Kao takav, on se ni u Beogradu ne snalazi. Navikao čovjek da uz brdo masne kose hoda po avliji, pa je ljudima posjekao šumu da bi se ugnjezdio... Neka mi oprosti Servantes što mu nezahvalno metaforišem i personifikališem legendarne karaktere. Don Kihot i Sančo Pansa su u svakom slučaju mnogo prijatniji i humaniji. Da je Andrić danas živ Kusta bi bio njegov Sančo Pansa, vjerni pratilac i sluga. Ovako, Emir je preuzeo ulogu Don Kihota a Sančo Pansa mu je, i glavom i podbratkom- Nele Karajlić. Oni zajedno jurišaju na vjetrenjače historije. Sretni su i zadovoljni u svojim ulogama. Emir jaše olinjalu i istrošenu mazgu, sa kopljem u ruci, a Nele ga poslušno prati na magarcu. Karajlić se čak i fino ugojio za ulogu Sanče. Njih dvojica, borci za pravdu i odmetnici, putuju tako svijetom i pljuju po gradu koji im je dao intelektualni integritet, obojio humorom njihova dijela, i poklonio im dušu, koju sada tako nemilice troše. Oni Sarajevo ili ignorišu ili ruže ili ga se gade, a rušiteljima svog rodnog grada pišu pjesmice i sviraju ih po koncertima. Ako to nije licemjerstvo, onda ne znam šta je. O kompleksima niže vrijednosti da i ne govorimo. Zamrsio se maestro u sopstvenim zabludama, don kihotski, ali piči dalje- jer nazad mu nema. On to ne bi sebi dozvolio. A njegov vjerni Sančo Pansa, dr. Nele Karajlić je posebna priča. Čovjek, koji je bio krucijalni dio jedne super generacije, jedne super sarajevske raje... postao je karakter kojeg je i sâm ismijavao u "Nadrealistima". Prvo je predvidio toliko nadrealnih događaja koji su postali stvarnost, a onda je i on sam postao nadrealan. Kao u onoj njegovoj "Zoni sumraka" karakter drota, tako se Nele samo jedan dan probudio, Emir mu oči otvorio, i počeo ideološki pravdati ljude koji su počinili najveći zločin nad civilima u historiji Balkana. Kada je tek otišao pričao je da je samo otišao, onako za svojima, iz ludila. No, sada tvrdi da je bio prognan. Da nije imao izbora... Nadrealizam zajeb'o apstrakciju, i od sebe napravio atrakciju. To je takozvani dr. Nele Karajlić koji, kako kaže, ima jedno posebno mjesto u svom srcu za Republiku Srpsku. Hmmm... Odmetnuli se odmetnici, hajduče i četaju po brdima, i sve nešto njuše okolo. Treba da se zna da niko od nas Emirov i Neletov talenat ne dovodi u pitanje. Njihov uspjeh je njihov i niko im ga ne spori. Nismo čak ni ljubomorni. Ravnodušni smo. Jer nas bole. Upravo tako: ravnodušni smo jer nas bole. Dio su naše prošlosti i, kao takvi, dio su nas samih. Za to nas i boli njihovo vrijeđanje. Odrekli su se nas, svoje raje. Raje o kojima su pravili filmove i pisali pjesme. Prvo su nas političari podjelili, seljaci se složili, a onda su na koncu- potpisali i oni, umjetnici. Više nismo dio njihove ideologije. Već su nas prekrižili. Nele danas priča kao i njegov mentor Kusturica, pa nas poziva da pođemo od 7. vijeka, ako ćemo pričati o ovom zadnjem ratu u Bosni! Gospodine Jankoviću (naravno, i Nele ima nekoliko imena-lica, kao i njegov mentor Nemanja, kao i mentor njegovog mentora, iscjeljitelj bioenergijom dr. Dabić), doktore Karajliću, a zašto ne bi počeli malo o miru pričati? Jer, ako ne pričamo o budućnosti i miru, onda hajde da krenemo od 4. vijeka! Možemo da se vratimo i u Afriku, među gorile, ili među pećinske ljude... Hajde da se toljagama tučemo! Možda tamo nađete konačno svoj identitet? Ma nema tu neke pametne priče, sva nam je jasno, čisto ko naša bosanska suza: prolupali ljudi. Ili kao što to Ivo Andrić u jednoj priči veli: "... A opet, naš čovjek je takav da bolje njeguje i više voli svoju priču o stvarnosti nego stvarnost o kojoj priča." Toliko o tome. Hajd', uzdravlje!